Jedne subote neznajući šta ćemo odsebe i kud ćemo, Mufa i ja, metodom slučajnog ‘mapovskog uzorkovanja’ odaberemo ovaj kraj za prohodati planinom.
Namjerno ne kažem planinariti, jer nismo planinarili, više je to od planinarenja. Uzmemo za cilj katun Gvožđanske staje i izvor Vrbasa. Na ovaj i susjedne katune su izlazili sa stokom na ljetnu ispašu iz lokalnih naselja u podnožju Zeca i Vranice. Danas ta naselja služe više kao vikend naselja, ali je bilo i jedno stado ovaca (oko 200 ovaca).
Popeli smo se na Dernečišta. Sudeći po nazivu, na relativno ravnom planinskom vrhu sigurno se u prošlosti održavao teferić okolnih katunskih naselja. Iako je ponestalo snage prevalili smo i do vrela Vrbasa. Nije k’o vrelo Bosne, ali se može piti. U povratku se spustimo u dolinu na katun Lijeva rijeka sa lijepom lokvom i opet nazad preko Gvožđanskih staja.
Pukupili smo uzorke vodenih puževa ispod rezervoara u selu Nikolići, pored puta Bakovići – Brusnica nekoliko puževa i jedan mali čudni puž iz potoka iznad Gvožđanskih stanova, lokalitet se u karti zove Jezera. Borovnica nije bilo ni za lijeka, nabrali borovnjaka za čaja – dobar je. Ponijeli dva kamena kao geološki suvenirčić.
Dok sam hodao i dok ovo pišem po moždanim vijugama zaduženim za pamčenje preturaju mi se sjećanja putopisa Alije Isakovića, koje je on pisao usput radeći u nekoj geološkoj firmi, jedan je negdje i sa ovog parčeta Bosne.
Vratio sam se dva žulja na stopalu, sklap’o se do srijede, ali je bilo lijepo prekoraćiti vododjelnicu Bosne i Vrbasa, bacati poglede po goletima Vranice i gledati stara katunska naselja kako izgledaju kao sa neba razbacana.
M.H.
Iznad vrela Vrbasa
Pogled sa Dernečišta ka Vranici
Katun Gvožđanske staje