Na maloj dječijoj geografskoj karti na zidu okačen spisak prijedloga jednodnevnih izleta. Jedan od njih je Ravlića pećina. Subota je. Pođimo.
Dođimo. Ispred Ravlića pećine u pukotinama stijena uslikamo dva cvijeta, mislivši da se radi o istom, ali ipak uvidom u literaturu i naše fotografije, vidimo da su to dva različita zvončića.
Iako nisam od prirodnih naukovanja, ali radi što šire edukacije djece s ciljem da bi oni sami birali čime će se baviti (od 10,5 i 12 godina, uvijek se ovo pola godine mora istaći, jer tako djeca traže u želji da budu što stariji), praktikujemo da uslikamo poneku biljku, pa kod kuće zajedno analiziramo šta smo uslikali. Tako smo i ovaj put ponijeli ova dva zvnočića. Iako su vrlo slični, i teški za razlikovat, jer cvijet skoro da se ne razlikuje, ali list i stabljika se ipak razlikuju, ustanovili smo da se radi o Hercegovačkom (Campanula Hercegovina) i Portenšlagovom zvončiću (Campanula Porten–Schlagiana) – (Šilić, ”Endemične biljke”, 1984. str.134-135.).
Obradovani što smo stigli na vrijeme i što imaju off line papirne karte, ali malo razočarani što na kartama ne piše da je to ulaznica za turističku pećinu, nego piše da je za adrenalinski park. Ispred pećine fino urađen i uređen parking prostor, kapija urađena propisno da ne ometa ulaz i izlaz šišmiša (u untrašnjosti ih nismo opazili, iako nam je ljubazna teta dala lampe da ih pokušamo uočiti), informativna tabla o arheološkim iskapanjima… No, nažalost nema nikakve informacije da su ispred pećine ili na cijeloj lokaciji Peć Mlina mogu naći ova dva endema ili bilo koje druge biljne vrste, a Peć Mlini kao uža lokacija su navedeni da su u rasprostranjenosti Portenšlagovog zvončića.
Zastava ne manjka, cijelim putem, od Sarajeva do Ravlića pećine. Kako bi se smanjila ova pretjerana društvena pojava, odavno predlažem uvođenje takse na istaknutu zastavu. Jeste da mi balkanci volimo zapišavati teritorij zastavama sa zanosom kao da smo prvi u svijetu izmislili teritoriju, a što nema informativne table ispred pećine o endemima ovog kraja, to nam je manje važno. Umjesto da se kitimo endemima dinarskog krša, mi se kitimo vjetrom i vremenom otrcanim zastavama.
Vrelo Tihaljine prekrasno i sa ostacima vodenica je vodenični park bez adrenalina. Nekada ovdje ispod mlinskih kamenova frcalo brašno na sve strane, sad frca adrenalin. Da ustanu stari Latini, rekli bi ”zastava i adrenalina”, kruh izlgeda nikom ne treba.
M.H.
Ravlića pećina
Bacanje pogleda udalj