Prvo bijaše pećina, kad stigoše Glagoljaši u 16. stoljeću uz pećinu prvo načiniše ognjište (kuhinju), zapališe vatru i koja se više nikada ne ugasi, osim velikog četvrtka kada se redovno gasila zbog običaja.
Nastaviše zidati pa načiniše crkvu i samostan, pa malu školu, pa biblioteku, pa štampariju, pa astronomski opservatorij, pa pčelinjak (med se mjerio tonama)…
Škola je mala učionica sa drvenim školskim klupama u koju može stati oko dvadesetak učenika. U školu su dolazila djeca iz tri bližnja zaseoka, a ovaj dio otoka je bio rijetko naseljen, tako da je kapacitet učionice bio dovoljan. Djeca su školarinu plaćala u naturi, odnosno pri dolasku u školu usput bi bili dužni da u svojim ručicama donesu nekoliko suhih grana za ognjišta. Održivi energetski običaji.
Od štamparije ostala su sačuvana njihova izdanja i slova lijevana od olova, izložena su u muzeju. Još da mi je dokučiti da li su lijevana od olovskog olova ili nekog drugo…? Možda je negdje i zapisano gdje je nabavljeno olovo za lijevanje slova i gdje su slova lijevana…? Treba to imati na umu. Za utjehu, uzeo sam uzorak olova sa nekog odbačenog komada olovnog lima nađenog pored puta i pridodao ga ostalim uzorcima olova koji čekaju svoju hemijsku analizu s nadom da će nam pomoći u utvrđivanju porijekla.
Pčelinjak se nalazio izvan kompleksa samostana, danas su sačuvani njegovi ostaci, ograda kojom je ograđen i ostaci kamenih košnica, jer je u kršu materijal za gradnju košnica bile kamene ploče. Nekoliko tih ostataka košnica može se vidjeti i u kompleksu samostana. U muzeju je izloženo nekoliko ambalažnih etiketa za pakovanje meda, dvije staklenke za med, i crtež/plan pčelinjaka sa numerisanim košnicama. Pored pčelarstva, bavili su se maslinarstvom, vinogradarstvom, stočarstvom i ratarstvom. Radili u maslinjaku i vinogradu, sadili medonosno bilje. Znači mokri i oznojeni dolazili k svom ognjištu na sušenje, molitvu, objed i počinak. Poslije počinka, počinje novi dan.
U samostanu bijaše i astronomski opservatorij sa najvećim teleskopom na Balkanu (Brennerov). Teleskop je sačuvan i može se vidjeti u muzeju. Opservatorij je osnovao don Nikola Milićević mlađi koji upravljao samostanom sve do svoje smrti 1963. godine kada se samostan gasi. Obogatio je biblioteku sa astronomskim djelima. Uspostavio kontakte sa mnogim opservatorijima u svijetu. Svoje astronomske radove objavljivao u stranim astronomskim časopisima ponajviše u bečkom ”Astronomische Nachrichten” (izlazi od 1821. i još uvijek). Sve do prelaska na digitalna izdanja neki od izdavača astronomskih časopisa, slali su svoje brojeve časopisa na adresu Pustinja Blaca.
Samostan je imao i svoju stolarsku radionicu. Sami su pravili svoju drvenariju: namještaj, stolariju i ostalo. Alati iz radionice danas su eksponati. Ima jedan zanimljiv eksponat, jednostavne namjene, a koji nisam nigdje vidio. Nazvao sam ga ‘skidalica obuče’, funkcija mu je bila suprotna od žlice/kašike kojom se pomažemo obuti plitku obuću, to pomagalo je za skidanje obuče bez saginjanja. To je drvena mala daska (oko 15×50 cm), na jednoj strani daska je samo stanjena gdje se odozgo stajalo na dasku jednom nogom, u tom trenutku druga strana daske se dizala na principu klackalice (na sredini daske je bio mali drveni komad koji je to omogućavao), a druga noga koja se izuvala uvlačila se u ovalni prorez na drugoj strani daske i laganim podizanjem noge ka gore skidala se obuća.
Sve se to izgradi bez elektrike, puta šireg od samarice, bez mobilne i bilo kakve telefonije, bez pretjerane logistike, bez sponzora, pokrovitelja, supervizora, dizalice, vodovoda, bez šećera – jer je bilo meda, bez hrane – jer jen je trebalo proizvesti, bez traženja pomoći – osim od Boga, …, sve to samo sa ljudskim rukama i velikom voljom i tihom i čvrstom vjerom u Boga. Tiho bez puno galame.
Sve se to ipak ugasi u drugoj polovini 20. stoljeća, a u 21. stoljeću bi muzej (bez struje i sa slabim GSM signalom). Pravi zgoditak, jer takvo zdanje, na tom dalekom mjestu, sa takvom prošlošću, van naselja i puteva, može biti samo muzej. I jeste.
Lokacija je na sjeverozapadnom slabije naseljenom dijelu otoka Brača. Kustos dio puta dokle ima puta dolazi na VW kombiju, a preostali dio puta sa dva konja. U povratku s posla konje ostavi da prenoće u prirodi kod parkinga.
Okolo je krš, more i nebo.
Mirnes Hasanspahić
Fotografisanje unutar nije dozvoljeno, pa vam nudimo nekoliko fotografija kompleksa snimljenih iz zraka.
Pustinja Blaca, u prvom planu vanjska čatrnja.
Pristupni put.
Ulazni dio.
Pustinja Blaca – vanjska čatrnja. Godina izgradnje: MDCCCLXXIII (1873), don Miličević.
Pustinja Blaca – vanjska čatrnja.