U jeku digitalne revolucije šta će se desiti sa pisanjem? Možda će se krajem ovog stoljeća organizovati večeri ljubitelja pisanja rukom… Možda će ih zvati rukopisci… Možda će se pisanje prebaciti u hobi… Možda će učenici imati samo jednu lekciju pod naslovom Rukopis, tek toliko da im se pokaže kako se nekada pisalo… Možda će pisanje rukom postati umjetnost…
Godine 2011. iz Indije je stigla vijest da je zatvorena fabrika štampačih mašina. Posljednja fabrika u svijetu. To da je zatvorena u tu tačnost vjerujem, al’ da je posljednja – trebalo bi i Kinu provjeriti, možda je neka slična fabrikica preostala. Da li je zadnja ili nezadnja, manje bitno, a da je zatvorena bitno je. Kaže ista vijest da su u Indiji do tada u medicinskim ustanovama koristili mašine za pisanje i da su na kraju i oni prešli na printizaciju. Iako se i u to može sumnjati, jer neka sela po Indiji tek dobijaju električnu energiju. Da li neko od tih sela ima ambulantu ili nema, je isto dio koji možemo nagađati. Bilo kako bilo, fabrika više ne štanca štampače mašine. Da ne bude zbunjoze, zašto su u medicinskim institutacijama koristili mašine, je radi garancije i dugotrajnosti ispisa, na trag iz mašine proizvođači su davali dugotrajnuju garanciju postojanosti, a proizvođači hemikalija za printere (možemo ih zvati tonerdžije), nisu imali toliko dugo civilizacijsko iskustvo da bi za svoj proizvod mogli dati stoljetnu ili dulju garanciju. Treba potsjetiti i na to, da je kroz dvadeseto stoljeće, kroz tadašnja civilizacijska iskustva, bilo pravilo da se neka važna dokumenta i neke matične knjige pišu iskuljčivo nalivperom, jer se toj tinti više vjerovalo na dugotrajnost. Iako su naša iskustva pokazala da ta dugotrjanost i nije bitna, jer ni jedna ta knjiga nije uništena uspjevši da izblijedi od vremena, jer su prije toga vatra ili neki drugi nemar preduhitrili vrijeme. Hoču reči, da nam je vatra veći neprijatelj od vremena. Ona dohaka svakom ispisu. Puno je ispisanih stvari izgorjelo. Reklo bi se, gdje vatra lizne – tu slova ne rastu. 
Na dugotrajnost tinte iz nalivpera nas je, ispotiha, nekazavši zašto, upozoravao i poneki professor sa poneke katedre, pred kraj prošlog stoljeća, stavljajući nam potpis u indeks, kojega smo mi gurali u zadnji džep farmerica. Jedan je professor čak i naglasio, rekavši, sačekajte me da odem u kabinet po nalivpero. Prijave za ispite sad lete elektronski, a za potpise sa katedri ne znam. Možda profesori sada na stolu imaju digitalne pločice za potpis, ako nemaju, uskoro će imati. Dostavljači brzih pošta ih već imaju.
Druga vijest koja izazvala zabirnutost (više je to bilo žaljenje, nego zabrinutost), kada je na bolji svijet otputovao književnik Dževad Karahasan (1953-2023). Bilo ga je milina slušati kada priča kako piše rukom, kako opisuje ritual odabira olovke pri počinjanju pisanja, kako to uspoređuje sa zanatlijom koji rukom radi svoj pos’o… Vjerovatno nikada neću otvoriti njegovu knjigu, a da se ne sjetim toga. Od kada on ode, rukom više nema ko da piše.
Jučer sam razrednici na roditeljskim informacijama podigao zabrinutost kada smo razgovarali o dječijim rukopisima i rekao joj da se i ne mora pretjerano turuditi da učenici pišu rukom. Svakako se krećemo samo ka potpisu. Zabrinutost joj je bila veća, jer predaje jezik.
Digitalne pločice za potpis ako već nemaju, možda će biti opremljenom fukncijom četveroznakovnim pin-om, pa neće biti potrebno potpisivati svaki put, nego samo unijeti svoj pin i potpis leti. Što da ne! Kad može digitalin novčanik (čitaj ‘bankovna kartica’) raditi sa pin-om od četiri cifre, zašto ne bi mogo potpis. Ako neko, nekim slučajem ne bude se znao potpisati, ne mora da brine. Nije problem. Ima rješenje i za njeg i već je u širokoj prodaji. Neki informatički uređaji imaju mogućnost da se pokreču samo na dodir jagodice prsta svog vlasnika i brave na vratima automobile imaju istu mogućnost, auta prepoznavaju saobraćajne znakove pored ceste, sama usporavaju kada je potrebno, sami se brisači pale, senzor za ono, senzor za ovo… Naše je samo da platimo i prst u uređaj umočimo.
Možda vještačka inteligencija najvaljuje vrhunac digitalne revolucije. Njoj sam neki dan postavio tri pitanja. Dva lagana je odgovorila, ali na treće, malo teže, nije imala odgovora, iako je trebala imati. Hm. Pustimo je neka još napreduje. Svakako joj se mora sve programirati i podastrijeti, da bi izbacila informaciju/podatak. Tako je sa mašinama, traže sve da ih se nešto pita, pa da bi dale odgovor.
Kako uzviknu pomenuti pisac: Raja! Raja, nemojte se bojati revolucije. Sječate se kakav je dar-mar Gutenberg izazvao, kada je otisnuo svoju prvu stranicu, mislilo se da neće više nikada niko ništa pisati rukom, a pisalo se hej-haj vremena poslije. Pa štampače mašine, pa kompijuteri sa svojom copy-paste čavrlamom, pa internet sa svojim pretraživačima, pa vještačka inteligencija… Ne treba zaboraviti ni Feničane kada su civilizaciju kutarisali slikovnog pisma i svaki glas zamjenili svojim znakom. Vauuu! Koja je to vijest bila.
Možda će se krajem ovog stoljeća organizovati večeri ljubitelja pisanja rukom… Možda će ih zvati rukopisci… Možda će se pisanje prebaciti u hobi… Možda će učenici imati samo jednu lekciju pod naslovom Rukopis, tek toliko da im se pokaže kako se nekada pisalo… Možda će pisanje rukom postati umjetnost…
Suština se nikada ne mijenja, ostaju uvijek laž i istina. Mijenjaju su samo brzina i količina protoka informacija. Uređaja se može napraviti, ali mozak i ruka su nezamjenjivi.