Muzej betinske drvene brodogradnje u Betini.

Betina je malo misto na otoku Murteru. Na prvi pogled ne bi se reklo da tu postoji neka brodogradnja ni da ima neki muzej. Na drugi pogled, odnosno pogled u mapu, otkriva se tematski muzej u centru starog dijela grada. Muzej drvene brodogradnje.

Brodogradnja se u Betini razvija od sredine 18. stoljeća do današnjih dana. Danas je Betina jedno od nekoliko preostalih središta drvene brodogradnje na Jadranu sa nekoliko manjih obiteljskih brodogradilišta u kojima se grade kvalitetni brodovi tradicijske gradnje.

Muzej je otvoren u osmom mjesecu 2015. godine, postoji okruglo 9 godina. Tri godine je trajale pripreme: istraživački rad, prikupljanje eksponata i obnova zrgade. Sve predmete donirali su lokalni stanovnici. Pametno i nesebično.

U luci se nalaze 43 tradicijska drvena broda koji pripadaju muzeju, a posjetioci muzeja mogu da zakažu, sa unaprijed najavom, plovidbu brodovima, uz pratnju vodića.

Stanovnici otoka Murtera su pretežno bili težaci, zemljoradnici i stočari, ribarstvo je bila sporedna ili usputna djelatnost. Otok je vremenom postao prenapućen stanovništvom, pa su stanovnici zemljišne posjede dobijali i na susjednim otocima i kopnu, proširijući obradivo tlo. Tako da su imali potrebu za čestom plovidbom. Plovili su i do gradskih centara na kopnu, Zadar i Šibenik. Brod je bio kao automobil. Morao ga je imati svako. Ali nije svako morao znati sagraditi brod, to su morali znati zanatlije koji su ih gradili. S obzirom na veću potrebu za plovilima i graditelja je moralo biti više, ne samo jedan. Tako se je u Betini razvio centar drvene brodogradnje.

U Muzeju je izloženo sve što je vezano za drvenu brodogradnju: alati, šabloni, dijelovi brodova, fotografije, tradicionalni ribarski rekviziti, video materijal se može pratiti na monitorima, a tu je i mali multimedijalni interaktivni sadržaj bezbeli najzanimljiviji djeci. Zanimljivi su uzorci poprečnog presjeka drveta koje se koristilo pri izradi borodva. Hrast, maslina, bor, jasen…

Tu je prodavnica suvenira vezanih za muzej, kako se to moderno kaže šop. Mi smo se u šopu opremili sa majicama sa crtežom betinske gajete (jedne od vrste brodova koji su se ovdje izrađivali) i magnet suvenirom od maslinovog drveta.

Posebno iznađenje bile su unikate drvene ulaznice u muzej. Sve je češća pojava da muzeji uopće nemaju papirnu ulaznu kartu/ulaznicu, nego daju račun sa kase, kao da smo kupili kojekakav artikl u prodavnici. Ipak je muzej muzej, nešto više od šopa i mora imati svoju ulaznicu koja ga pretstavlja.

***

U Betini smo našli i neku vezu sa Sarajevom. U komšiluku muzeja je zgrada, odnosno kuća porodice Paškvalin. To čitamo na kamenoj ploči koja je postavljena na zid iznad ulaza, na njoj piše ”Kuća obitelji Paškvalin – sagrađena 1461”. Iz te obitelji je Veljko Paškvalin, arheolog koji je radni vijek proveo u Zemaljskom muzeju u Sarajevu. Starica, koju smo sreli ispred muzeja, pri izlasku iz muzeja, a ima 90 godina, rekla nam je da u kući više niko ne živi, ali da dolaze potomci Paškvalina iz Sarajeva. Areheolog Veljko Paškvalin (1926. – 2008.) cijeli je svoj radni vijek proveo u Zemaljskom muzeju. U njegovoj biografiji piše da je sahranjen u rodnoj Betini.