Ovo je priča o sinjskom mangupu i morlačkoj (rekli bi danas vlaškoj) dovitljivosti. Glad i neimaština natjerale su ga da proputuje pola Europe. Spletom okolnosti optužen je za atentat na papu, ali i bugarskog premijera. Nekoliko godina poslije postao je ''špijun'' koji je uznemirio cijelu Francusku pokušajom prodaje njezinih vojnih tajni.

Atentat na papu

Papa Lav XIII. je 1. kolovoza 1901. godine apostolskim pismom Slavorum gentem ustanovio "Svetojeronimski zavod za hrvatski narod" (lat. Collegium Hieronymianum pro Croatica Gente). Međutim talijanski iredentisti žestoko su se obrušili na zavod. Vrhunac je bio nasilni ulazak i otimanje zavoda 29. kolovoza. Na zavod je izvješena talijanska zastava. Otimanje Zavoda je predvodio Tito Alačević, predsjednik Odbora dalmatinskih Talijana u Rimu. Predstavnik hrvatskog episkopata dr. Josip Pazman pokušao je mirnim putem vratiti Zavod. Najprije je pozvao Talijane da sami vrate zgradu, a nakon njihova odbijanja odlučio je uzrupaciju riješiti sudskim putem. Na veliko iznenađenje sud je odbio Pazmanovu tužbu, a talijanska vlada je Pazmana i prognala iz države. Sve ovo uzrokovalo je veliko nezadovoljstvo u Dalmaciji.

Cijelu aferu pratio je i Božo Glavinovićzvan Berticcoli, rođen je u Sinju oko 1880. godine. Već kao maloljetnik optužen je za pljačku zubara Nikole Talaje radi čega je osuđen na četiri godine zatvora. Odslužio je dvije i pol nakon čega je pušten. Nedugo potom optužen je za ubojstvo. Branio se da nije znao da je puška kojom je žrtva ubijena bila napunjena. Nakon toga je lutao balkanskim zemljama. Uhićen je 1895. godine u Bugarskoj nakon ubojstva premijera Stambolova. Oslobođen je radi nedostatka dokaza. Nakon toga vraća se u Dalmaciju te u Splitu pere suđe u restoranu Pirolo. Toliko ga je potresla nepravda sa otimanjem zavoda da je pred svjedocima izjavio da će otići u Rim i da se neće vratiti prije nego ubije papu, kardinala Rampolla i možda drugo osoblje. Netko od prisutnih prijavio je Glavinovićeva policiji koja je pak obavijestila talijanski konzulat u Zadru. Doušnik je javio da se Glavinović izjašnjavao kao anarhist. Uzbunila se talijanska policija koja je nadzirala sve brodove koji su dolazili iz Dalmacije u Italiju. Unatoč tomu Glavinović je uspio preko Zadra i Ankone doći do Rima gdje je dva puta ušao u Vatikan kao turist. Posjetio je Zavod sv. Jeronima, Rafaelove lođe, Ministarstvo financija i druge znamenitosti. Tek nakon nekoliko dana 6. listopada uhićen je na Piazzi Colonna. Međunarodne novine donijele su vijest o uhićenju Natale Glavinovicha nasilnog anarhista koji je htio ubiti papu i kardinala Rampollu.

Božo Glavinović alias Pietro Fragola; Le Matin 16. svibnja 1904.

Vladari su krajem 19. stoljeća bili u strahu od anarhista koji su tada bili najaktivniji atentatori i teroristi. U kratkom vremenskom periodu zaredali su sljedeći anarhistički atentati sa smrtnim posljedicama: 1894. francuski predsjednik, 1897. španjolski premijer, 1898. austro-ugarska carica, 1900. talijanski kralj. U vrijeme Glavinovićeva uhićenja još je bila aktualna vijest o ubojstvu američkog predsjendika Mckinley koje se dogodilo 6. rujna 1901. Zapadne vlade i javnost su početkom 20. stoljeća bile u strahu od anarhističkog terorizma. SAD je tako 1903. izdao akt o zabrani useljavanja anarhista.

Ipak Glavinović nije bio nasilni anarhist. Atmosferu iz sudnice te razloge odbacivanja optužnice nalazimo u izvještaju novina Avanti. Sudac je bio gradski sudac Giacobini, tužitelj Zorzi, a branitelj Carnebianci. Prilikom uhićenja kod Glavinovića je pronađena britvica pričvršćena na crvenu dršku. Rekao je da mu nožić služi za rezanje noktiju na nogama te sudu pokazao prste koji su virili kroz trošne cipele na što se publika u sudnici grohotom nasmijala. Naslov vijesti u talijanskim novinama bio je Komedija Dalmatinca. Sudac je znao za njegovu kriminalnu prošlost u domovini. Također ga je pitao za navodnu umiješanost u atentatu na Stambolova. Glavinović je rekao da je to samo ''fantazija''.

Iako su novine donosile vijest o dalmatinskom anarhistu Glavinović se na sudu izjasnio kao socijalist i liberal. Osuđen je na dva tjedna zatvora za posjedovanje opasnog oružja (tužitelj je zatražio 30 dana) te je poslan u rimski zatvor Regina Coeli nakon čega je protjeran iz Italije. Prema naputku papinih liječnika Lav XIII. uopće nije obavješten o Glavinovićevim planovima radi mogućih posljedica na njegovo ionako narušeno zdravlje.

Špijunska afera

Ovo nije roman, već posve istinita reportaža ! Ovim riječima započinje članak Une Affaire de trahison koji se pojavio na naslovnici francuskog časopisa le Matin 16. svibnja 1904. godine.

Londonski dopisnik francuskog lista, Jules Hedemann je 21. travnja 1904. primio pismo pisano neobičnom mješavinom talijanskog i francuskog jezika. Potpisao ga je Pietro Fragola iz Spalatra (Dalmacije). Nagovjestio je da ima papire od velike važnosti za francusku teritorijalnu obranu. Dokumente je želio prodati jer je bio siromašan i želio se vratiti u Dalmaciju. Na kraju pisma je zatražio sastanak s novinarom.

Novinar Matina, Jules Hedeman, se u deset sati navečer sastao s Fragolom u Londonu na dogovorenom mjestu. Fragola je radio u hotelu L'Etoile u Charlotte Street. Bio je srednjeg stasa, omotan u sivi kaput od glave do pete, cipele su mu bile istrošene i virili su mu prsti, košulja je bila prljava. Lice pametno, ali izmučeno i zabrinuto. Fragola je rekao da zna pričati dalmatinski i talijanski, te ponešto francuskog u pismu. Radi jezične barijere bilo je velikih poteškoća u sporazumijevanju. Dalmatinac je pola govorio, pola pisao. Rekao je da je zadnja tri dana jeo je samo iz kontejnera i da bi danas bio izbačen na ulicu da nije platio vlasniku hotela. U stanu ga je čekala bolesna i iscrpljena žena (imala je groznicu).

Fragola je ispričao da je radio kao zaposlenik u Ministarstvu rata u Rimu. Tamo je navodno osuđen na šest mjeseci zatvora radi sudjelovanja u špijunskoj aferi. Pobjegao je u London gdje je za malu plaću radio kao vodič i tajnik dvojici, Francuzu Jeremyu Mesqui i Talijanu Cesaru Goliu. Dvojica su bili strani agenti koji su za velike svote novca prodavali informacije njemačkom agentu u Berlinu. Dvojac je otišao u Brussel i nakon pet dana i Fragolu ostavili bez prihoda. Kako bi sebe spasio od izgladnjivanja odlučio je prodati dokumente koje su mu ostavili na čuvanje.

Dokumente je pokazao novinaru. Neki su bili pisani na francuskom, neki na s nadopunama na talijanskom (kopije). Dokumenti su sadržavali 85 planova utvrde Cherbourga, Bresta i Toulon i rasporeda artiljerskih jedinica. Također bile su instrukcije od Berlinskog ureda rata. Bilo je i pismo upućeno osobi u njemačkoj nazvanoj X. Među papirima se nalazila posjetnica (Felix Friedrich Scholtz.8 Hedemann strasse Berlin). Hedemann je rekao Fragoli da mu ostavi papire da ih provjeri kompetentna soba. Međutim Fragola nije bio sklon tomu. Htio je prodati papire i otići iz Londona. Papiri su pripadali Goliu i bojao se da bi se on mogao iznenada vratiti. Ipak je odlučio da će dat novinaru papire na 24 sata. Provjerio ih je i potvrdio njihovu važnost i autentičnost pukovnik Mercier de Lostende, nakon čega su novinar i Fragola otputovali u Pariz.

Fragola je bio uvjeren da priča s urednikom Matina, a Hedeman ga je na prevaru doveo u Ministarstvo rata na ispitivanje. Dalmatinac je tijekom ispitivanja odgovore pisao na papir na talijanskom kako nije znao francuski. Tek nakon nekog vremena Fragoli su rekli da ga ispituju francuske vlasti, a ne urednik Matina, što ga je zaprepastilo. Ispitivan je četiri dana za redom, svaki put po nekoliko sati. U članku koji je Matin objavio piše da je Fragola bio poznat francuskom ministarstvu jer je osamnaest mjeseci prije Francuzima u Lucernu za 7.000 franaka prodao tri nacrta njihovih utvrda.

Francuzi su od Fragole saznali da je Golio njemačkom agentu prodao papire već u ožujku 1903. za 10.000 maraka. Sa Nijemcem se Golio ponovno čuo u studenom iste godine. Sastali su se u Berlinu. Golio je u ožujku 1904. nekoliko puta bio u njemačkom veleposlanstvu u Londonu. Fragola ga je na tim susretima tri puta pratio.

Fragolino pismo napisano 20. travnja objavljeno je u Matinu tek 16. svibnja. A vijest o prodaji francuskih tajni Njemačkoj objavljena je tjedan dana ranije u engleskom Weekly dispatch. Novinar se s Fragolom vratio 4.svibnja iz Pariza u London. Pozdravili su se u 11 sati navečer na željezničkoj stanici Charing Cross. Hedmann je još morao prema dogovoru platiti vlasniku hotela Etoile Fragolijeve dugove stanovanja. Novinar se našao u kafiću s njim i platio dug od 28 funti. Vlasnik hotela (Cesare Aliberti) ispričao je da je Fragolu sreo prije 6 tjedana jedno nedjeljno jutro u 8 sati te da je postao njegov podstanar. Došao je bez ikakve prtljage. Sljedeće jutro poštar je donio veliku pošiljku naslovljenu na njega iz Venecije. To su bili tlocrti francuskih utvrda. Pokazao mu ih je jer nije imao čime platiti stanarinu. Rekao je da ih nije htio nositi sa sobom u London jer je išao preko Francuske, pa ih je sam poslao iz Venecije. Ponudio ih je Alibertiju za stanarinu. Talijan je napisao pismo njemačkoj ambasadi u Londonu da posjeduje nešto što bi ih moglo zanimati. Došao je na sastanak s njima. Rekli su mu da je zanimljivo, ali da moraju provjeriti s Berlinom. Nakon par dana se vratio, ali nisu htjeli kupiti dokumenete jer su im iz Berlina javili da je su već prodani agentu Scholtzu. Aliberti je tada savjetovao Fragolu da papire proda Francuzima te da se javi Matinu.

Nakon istrage francusko ministarstvo dalo je sljedeće zaključke: Jedino su planovi obrane Toulona došli u ruke stranih sila. Planovi Bresta i Cherbourga su djelomični. Planovi koje je posjedovao Fragola su zastarjeli, a najnoviji datira iz 1894. godine. Fragola, Mesqui i Golio nisu imali dovoljno informacija kako bi popunili upitnik koji im je poslan iz Njemačke.

Fragola se prepao kad je vidio sliku svoju u novinama na dan kad je izašla vijest 16. svibnja. U trenutku objavljivanja bio u Luganu u Švicarskoj. Pobjegao u Bergamote je s Francuzima dogovorio predaju dodatnih dokumenata 21. i 22. svibnja, u Bellinzonu, malom mjestu na talijansko-švicarskoj granici. Našli su se pokraj seoskog poštanskog ureda francuski agenti Severin i Brisset te Fragola. Želio je samo predati dokumente i pobjeći u Južnu Ameriku.

Francuzi su znali da je Pietro Fragola samo pseudonim. Pravi identitet misterioznog špijuna iz Splita objavio je La Presse 27. svibnja 1904. godine. Novinar Julien Cheroy utvrdio je da je Pietro Fragola zapravo Božo Glavinović. Bio je upoznat s Glavinovićevim sinjskim porijeklom, ali i s Morlacima i njihovim običajima te ''trgovačkim'' spoosbnostima. Piše da su Moralci neskloni manualnom radu, ali vrlo rado putuju po Europi (spominje Hamburg, Odessu i Napulj). Prepoznaje ih se po karakterističnom pokrivalu za glavu – crvenkapi. Obično su prodavali čibuke (lule), držače za cigare, nožiće i druge stvarčice koje mogu staviti oko pojasa. Glavinović je eto umjesto sitnih stvarčica trgovao državnim tajnama. Novinar navodi veliku morlačku sklonost hvalisanju. Glavinović se navodno nakon rimske epizode po Splitu hvalio da zna vrlo važne državne tajne.

Zaključak

Božo Glavinović je bio živopisan lik čije bi se avanture mogle pretvoriti u film. Njegovi podvizi i dosjetljivost neodoljivo podsjećaju na Matanove u popularnoj seriji Prosjaci i sinovi. Sitni ulični trgovac izmučen glađu i neimaštinom bio je glavni akter međunarodnog špijunskog skandala. Ipak iza zanimljivog života ispunjenog putovanjima i avanturama krije se glad i siromaštvo koje su mnoge natjerali na sličan život. U trenutku kada prodaje francuske državne tajne on nije jeo već nekoliko dana, a žena mu leži bolesna u krevetu. U pismu koje je poslao Matinu piše da se jedino želi vratiti u Split. Na kraju nije zaradio novce koje je planirao, a Francuzi su ga prevarili te objavili njegovu sliku na naslovnici što mu je samo moglo uzrokovati probleme. Nije poznato je li se uspio vratiti u Split ili je zaista pobjegao u Južnu Ameriku. Koliko je zasad poznato njegovo ime se više nije pojavljivalo u novinama.

Izvor: BhDOCumentary

Piše: Ivo Mišur

Izvori

-          Le Matin: derniers télégrammes de la nuit. od 16. svibnja do 17. lipnja 1904.gallica.bnf.fr / Bibliothèque nationale de France [pregledano: 5.6.2019.]

-          La Presse 27. svibnja 1904. gallica.bnf.fr / Bibliothèque nationale de France [pregledano: 5.6.2019.]

-          Avanti 10. listopada 1901. br. 1737.