Nedavno se u izdanju izdavačke kuće Buybook pojavila knjiga Pismo za puk i gospodu: prilozi proučavanju bosančice – važnog i zanimljivog slavenskog pisma. Autor ovog djela je Stipo Manđeralo gimnazijski profesor iz Livna.
Manđeralo je još prije tri i po desetljeća počeo radoznalo tragati za dokumentima napisanim bosančicom, kod nas odavno zanemarenim i gotovo zaboravljenim pismom. Rezultat njegovih istraživanja su brojni članci objavljeni u knjigama i časopisima. Opširnije o autoru možete pročitati na dnu ovog teksta.
Iako se u djelu najviše tretira autorovo lokalno područje, ovo djelo nikako nije napisano s ciljem bilo kakvog svojatanja, a to je postao trend i uobičajena praksa autora koji pišu o jeziku, pismu i prošlosti. Manđeralo je istraživao lokalno, a vidio globalno (daleko). Ovo istraživačko djelo, a i druga njegova djela, svjedoče da Stipo nije nakon radnog vremena sjedio i gledao utakmice, nego se je i poslije posla, bavio poslom. U potpunosti je opravdao velike profesorske godišnje odmore. I nakon njegovog odlaska u mirovinu nije bilo mirovanja i penzionisanja, nego je nastavio da radi, istražuje i piše. Da je u svakoj lokalnoj sredini bilo po nekoliko ovakvih profesora istraživača, sada bi o sebi više znali.
Knjiga se može se naći u prodaji u Buybookovim knjižarama (Sarajevo i Tuzla) i knjižarskoj mreži širom BiH, kao i putem Buybookovog web shopa www.buybook.ba po cijeni od 29,00 KM – link.
Više o knjizi
U uvodnim stranicama svoje knjige Stipo Manđeralo ističe da je o bosančici već napisana gotovo cijela mala biblioteka članaka, rasprava i knjiga, te da su o njoj pisali i kompetentni znalci i brojni amateri – izneseno je mnoštvo sudova i različitih teza o porijeklu i karakteristikama ovog iznimno zanimljivoga ćiriličkog pisma. Manđeralo u knjizi konkretnim primjerima ilustrira višestoljetnu upotrebu ovog pisma i pokazuje da je ono utkano u život brojnih generacija koje su obitavale na prostorima Bosne i Hercegovine, prvenstveno se osvrćući na bosančicu u njegovom užem zavičaju (livanjskome). Slika o životu čovjeka ovoga prostora itekako bi bila siromašnija i nepotpuna, te podosta manjkava, bez uvida u sve ono što je bosančicom zapisano i tako ostalo sačuvano.
Bosančica koja se samoučki prenosila s naraštaja na naraštaj, nikad se nije učila ni u kakvim školama, pa tako nije ni bilo nekog ustaljenog oblika slova toga pisma, te nikad nije formiran njen opći obrazac. Baš po tome i jest zanimljiva: u svakom kraju i u svakom pokoljenju pomalo drukčija. To je bilo baš demokratsko pismo – svačije i za svakoga. Bilo je to pismo i katolika i muslimana i pravoslavaca u Bosni i Hercegovini.
“U tvrdi krečnjak bosančicom urezani epitafi poetski su dragulji, koji plijene jednostavnošću, iskrenošću i neposrednošću. Pravo čitanje ove poezije moguće je tek kad se čitalac nađe pred tim autentičnim tekstom napisanim bosančicom, kad mu u tom izvornom okruženju ne govori samo taj kameni spavač s one strane modre rijeke (da se poslužimo riječima Maka Dizdara) nego mu isto toliko nijemom rječitošću zbori muk prostora u kojemu se zatekao. Šteta je što je sve manje ljudi kojima to nisu samo zagonetne šare na kamenu nego dubokoumni zapisi o udesu ljudskom“, zaključuje Manđeralo uz riječi da je knjiga nastala iz želje je da se sačuva, i ne izgubi bestraga, vrijedan dio naše baštine i iz želje da potaknu savremenici, posebno oni najmlađi, da uče i nauče bosančicu – vrlo zanimljivo pismo naših predaka, koje su, kao nešto svoje, osjećali i njime se služili i puk i gospoda.
Prema riječima jednog od recenzenata knjige, prof. dr. sc. Vinka Brešića, knjiga “Pismo za puk i gospodu interdisciplinarna je kulturološka monografija koja se bavi povijesnim, kulturnim, lingvističkim, paleografskim, etničkim i drugim aspektima bosanske ćirilice na jednome relativno ograničenome, ali po svemu reprezentativnome području na kojemu se ovo pismo očuvalo od srednjega vijeka do 20. stoljeća.“

| O autoru
Stipo Manđeralo rođen je u Vidošima kraj Livna 1938. godine. Gimnaziju završio u Livnu, a filozofski fakultet u Sarajevu. Od 1962. godine do odlaska u mirovinu radio je kao profesor u livanjskoj Gimnaziji. U stručnim pedagoškim časopisima pisao je o problemima nastave jezika i književnosti. Zanimao se i za prošlost Livna i njegove okolice. Napisao je nekoliko zapaženih radova u Glasniku Zemaljskog muzeja u Sarajevu, mostarskojHercegovini, sarajevskim časopisima Odjek i Treći prog-ram RTS, livanjskim Tragovima, Livanjskim vidicima, Svjetlu riječi, splitskom zborniku Kačić, sarajevskoj Bosni franciscani, splitskoj Starohrvatskoj prosvjeti, te sudjelovao u radu znanstvenih simpozija. Godine 1987. objavio je knjigu o livanjskom klesarstvu Gospodari kamena, a 1992. u knjizi Lozićev ilirski san predstavio po mnogo čemu izuzetno zanimljivoga bosanskog franjevca Grgu Lozića i objelodanio njegove Bilješke. U Kutiji za čuvanje vremena (1996) i Zlatnim rukama (1999) od zaborava je sačuvao raznovrsne livanjske zanatlije, a u knjizi SVidoške gradine (2006) tema mu je njegov uži zavičaj (vidoški kraj) od najstarijih vremena do danas. Knjigom Livanjski trgovi (2011) prikazao je sva četiri livanjska trga (od njihovih začetaka do današnjih dana). |

Iz recenzije prof. dr. sc. Vinka Brešića
(...) Ovom knjigom Manđeralo si je dao zadatak da na konkretnim primjerima ilustrira višestoljetnu upotrebu bosančice i pokaže kako je bila prožela život brojnih naraštaja s prostora Bosne i Hercegovine, pa tako i njegova Livna i livanjske mu okolice. Svjestan aporija, pa i kontroverzi u poimanjima i tumačenjima bosanske ćirilice, prema kojoj naša suvremenost pokazuje neku naročito više-manje politički motiviranu osjetljivost, Stipo Manđeralo polazi od najvažnije činjenice, a to je da su se ovim pismom služile ne samo dvorske kancelarije bosanskih velikaša, banova i kraljeva, i moćne vlastelinske porodice, već da su se s vremenom njime služili trgovci i obrtnici te prosti puk, tj. – i u stanu i u dućanu, a neki bi dodali – i na pašnjaku, kod ovaca (...)
***
(...) Bez obzira na sve moguće kontroverze, koje se samo ovakvim istraživanjima i rezultatima barem smanjuju, u njezinu očuvanju ovoga poslije niza stoljeća potonulog blaga zasluge pripadaju svim bosanskohercegovačkim žiteljima. Baš kao što je nekoć definitorij Franjevačke provincije od svojih članova tražio da crkvene službene dopise na materinskom jeziku pišu bosančicom, a neke njihove starješine naglašavali da je i sramota velika ne znati služiti se tim svojim domaćim drevnim pismom, bilo bi neoprostivo danas sve to – kako bi rekao Krleža – ignorirati. Značilo bi u najmanju ruku ignorirati govor stećaka, Dizdarovih kamenih spavača, Manđeralovim riječima – „tu čudesnu lirsku antologiju“. A upravo je to i autohtono i iskonsko, pa „bez osjećaja inferiornosti prema bilo kome ovu baštinu s ponosom možemo unijeti u riznicu evropske i svjetske kulturne baštine“, poručuje autor (...)
***
(...) Pismo za puk i gospodu interdisciplirana je kulturološka monografija koja se bavi povijesnim, kulturnim, lingvističkim, paleografskim, etničkim i drugim aspektima bosanske ćirilice na jednome relativno ograničenome, ali po svemu reprezentativnome području na kojemu se ovo pismo očuvalo od srednjega vijeka do 20. stoljeća. Pisana je akribično, temeljito i sustavno, s punim uvažavanjem relevantnih izvora i literature, ali i s notom osobne zauzetosti za svoj predmet koja knjizi daje naročitu živost i draž (...) Ova Manđeralova knjiga ozbiljan je i vrijedan doprinos studiju jedne osebujene lokalne i regionalne baštine, koja još čeka da punopravno uđe u nacionalne kulturne kanone.


Iz recenzije profesora Pere Mioča
Osim znanstveno neupitne valjanosti, ono što nam, u ovom kao i prethodnim svojim djelima, nudi profesor Stipo Manđeralo, ima naglašenu kulturološku pa i estetsko-literarnu vrijednost. Prvo što pada u oči (ako se čita bez predrasuda), jest paradigma Manđeralove moralnosti; njemu čak i štetna istina vrijedi više od korisne laži! Njemu je jasno kako se znanstvena čast ne može oduzeti, ali se može izgubiti. Tu čast Manđeralo nije spreman mijenjati ni za kakve osobne probitke (…)
***
(…) Pred radoznalim očima Stipe Manđerala u knjizi tako znakovitog naslova: Pismo za puk i gospodu (u smrti smo svi jednaki), stari grobovi tonući u zemlju, izmeću svoje kosti, i ljudskom rukom na kamenu pisana svjedočanstva o tim kostima. Ta su pismena tajnovita, varljivim okom upamćena, u nesigurnom pamćenju nošena i pisanju nevještom rukom u kamen urezivana. Takva kakve ih nalazimo po grobištima i inim pamtilištima bogomdan su materijal za znanstvene špekulacije kojih u cjelokupnoj ljudskoj povijesti nije bilo toliko koliko u današnjoj pseudopovijesti. To je pravi eldorado mitomanima – projektantima ideoloških (i nacionalnih) himera – često skrivenim iza uznositih akademskih titula (…)
***
(…) Manđeralo iz krhotina nadgrobnih spomenika, iz vremenom zatrtih, teško razvidnih i oštećenih, znakova iščitava riječi. Odgoneta njihov smisao i svrhu. Ne prilagođava ih današnjem diskursu. Snagom vlastitog umišljaja, koliko god je to ljudski moguće, iščitava ih i objašnjava iz onodobnog diskursa. Nudi nam čiste gole činjenice lišene bilo kakve ideološke pragmatične uporabljivosti. On se nikome ne suprotstavlja, on nikoga ne prokazuje, on samo pokazuje, a na nama je hoćemo li vidjeti ono što je tako očito (…)
***
(…) Manđeralova istraživanja su oslobođena svih nacionalnih, vjerskih i ideoloških konotacija, pa čak i osobnih. To je čisti rez skalpelom u činjenično stanje tkiva takvoga kakvo je zatečeno, a ne kakvo bi netko želio da je zatečeno. A pristup je znanstveno neupitan, akademski (…)


ISBN: 9789958302770
BhDOCumentary je registrovana elektronska serijska publikacija i ima dodjeljen ISSN broj 2303-615X